Užarena kugla

Kao da se užarena kugla veličine šake smjestila negdje između grudi i peče. Peče već danima…

Kada udahne, toplina te čudne, zamišljene kugle rasprši joj neku nesvakidašnju blagost kroz cijelo tijelo. A izdah opet donese teret i potištenost. I tako opet. I tako danima. Kada udahne kao da se kugla pomjeri iznad grudi, malo u lijevo. Pri izdahu se spusti malo prema želucu. I štrecne srce. I tako danima…

A ona leži sklupčana u položaju fetusa, glavu obuhvatila objema rukama u nadi da će pokušaji vraćanja iskonskom ukloniti kuglu s tog nezgodnog mjesta. Ili bar ublažiti njenu vatru, ugasiti je, pretvoriti u pepeo… I ne zna da li vlažnost njenog jastuka potiče od nesnosne vrućine u stanu ili su to i oči popustile pred vrelinom kugle iz pluća, pa im membrane ispuštaju kap po kap. Nada se da se znoji. Da ipak nije došlo do najgoreg.

A možda i jeste jer glad ne osjeća, već nekoliko dana zagrizne samo reda radi, tek da bi mogla funkcionisati, a poneki gutljaj vode proguta samo da bi ublažila ritmično kucanje u slijepoočnicama koje se poput čavla zabija u potiljak. I tako danima…

Sa trideset je već mislila da ovakva stanja pripadaju prošlosti. Osjećati ljubav u pedesetoj? Tada je mislila ne samo da je to nemoguće, već i da je sramota. A dodatno je kroz neke životne šokove vjerovala da su joj takvi kanali zamrznuti, čak i ako su još postojali. A sada, evo, već danima leži rasuta po krevetu poput omleta i ne zna šta činiti sa silinom te vrele kugle negdje između grudi. Ne usuđuje se ni da pomisli da bi je možda mogla pustiti napolje, pokazati. Izgovoriti je naglas.

Stan je u haosu. U sudoperu nabacani tanjiri, na svakom  po jedan tek zagriznut sendvič, čaše i šolje na podu oko kreveta, na stolu. Vešmašina puna i danima čeka da neko pritisne dugme. Pomišlja da joj trenutno kod kuće izgleda kao kad njen pubertirajući sin ostane cijelog dana sam kod kuće. I onda joj sine: jao, pa možda je dijete stalno u ovakvim jadima kao ja sada! Trebalo bi da ima više razumjevanja za njega. Ali brzo odbacuje tu mogućnost prisjećajući se njegovih gejmerski turnira i dernjave u slušalice za vrijeme takvih dana.

Pogled na telefon prijavljuje usporenom mozgu: 18 propuštenih poziva, 24 poruke. Koji li je dan, razmišlja… Prijateljice su zvale, pisale… Biće da je propustila neki dogovor. Okreće Majin broj, koja se javlja nakon što je tek jednom zvrcnulo:

„Heej, šta se desilo, jesi dobro?“

„Da, sve OK. Malo sam trebala vremena za sebe, spavala, odmarala tri dana.“

Pauza…

A onda zagrmi s druge strane: „Pa, dobro, da li si ti normalna!!?? Jel‘ znaš koliko smo te tražile! Laura ti je čak zvonila na vratima, a tebe zabole dupe! Čuj, odmarala!!! Koncert si propustila, večera za Bokijev rođendan isto propala… Govori šta je, šta se desilo?“

„Pa, ništa…“

„Mislim stvarno, jel‘ ti jasno koliko je to neodgovorno? Čuj, ništa nije, a ne dolaziš na dogovore, ne odgovaraš na pozive i poruke, dopire li do tvog mozga da smo brinule, eto, baš, baš smo brinule…“

„Ej, izvini… u pravu si, nije bilo u redu, sorry… ali nisam imala snage, kao da me cijelo tijelo boljelo na svaki dodir, nisam mogla zamisliti da bilo s kim razgovaram, blenula sam tri dana.“

„Ali od čega, zbog čega?“

„Paa… mislim da sam se zaljubila…“

„Molim? Ali to je divno stanje… divna vijest. Nego, drago mi je ako si provela tri dana s novom ljubavlju, ali svejedno si mogla naći bar minut vremena da porukom otkažeš dogovore, pa se onda opet nastaviš ljubakati!!!“ – zagrmi Maja ljutito s druge strane žice.

„Ali nisam bila ni sa kim, bila sam sama kod kuće i jako mi je loše… Ti stvarno misliš da bih tek tako zbrisala s nekim tipom na tri dana? Sada ja tebi moram reći da nisi normalna!“

„A što ne bi zbrisala… mislim, nakon što se odjaviš kod drugarica!! Ko je nesretnik?“

„Jedina nesretnica u ovom trenutku sam ja… a nesretnik za svoju sreću ne zna i nikada neće saznati. Fakat, nisi normalna! Ti stvarno misliš da bih ja…“

„A što ne bi?“

„Ženo, pa znaš li ti koliko je meni godina? Moja djeca se zaljubljuju, za njih je to a ne za matoru kozu… Crkla bih od sramote da to bilo kome kažem. Evo, crvenim se sama pred sobom. A ti jezik za zube, jesi čula?“

„Piiih, koliko godina! Tek napunila pedeset i već sama sebe otpisala! Znaš li ti da je Kirk Daglas sa sedamdeset dobio dijete, ha?!“

„Jeb’o te Kirk Daglas!“

„Eh, nisam ja te sreće“, na sav glas se Maja nasmija. „Nego, diži dupe, spremaj se, za sat vremena da si se nacrtala ispod sata, OK!? Da ti izbijem te seljačke misli iz glave.“

„Ma, ko ti je seljanka?!“

„Dobro, možda nisi seljanka, ali ti je emancipacija približno jednaka ništici. Čuj, zabranjuje si život u pedesetoj, već se sahranila. Brateeee!!!“

„Aj, ne seri! Znaš da nije to, znaš da su mi klinci na prvom mjestu…“

„Dobro, dobro, sve ću ti objasniti i očistiti tu glavicu od konzervativnog i patrijarhalnog smeća. Hajde, požuri, spremaj se, vidimo se u pet!“

„Važi, vidimo se.“

Ostala je zamišljeno buljiti u telefon i samo nekoliko trenutaka kasnije je već stigla poruka od Maje:

„Nemoj da ti padne na pamet da se opet vratiš u krevet!“

Odgovorila je:

„Nije Kirk Daglas već Ričard Gir.“